Majka ubijenog Slavka Čorka s Priboja kod Plitvica ima sada 85 godina. Svake subote sjeti se svojeg sina kojeg su u subotu 28.rujna 1991. odvela dvojica muškaraca ispred kuće. "Odveli su ga gladna i svaki put kada jedem u subotu plačem i suzama zalijevam jelo"- kaže žalosna majka Dragica Čorak
Priboj- Čudna je i tužna povijest malog sela Priboja. U drugom svjetskom ratu Pribojčani Hrvati doživjeli su pogron od kojeg se do danas nisu oporavili. Protjerani, pobijeni, spaljene kuće, zapaljena crkva sv. Petra i oduzeta imovina njima i njihovim nasljednicima. Malobrojni Pribojčani koji su još živi i koji pamte teške godine kada se pod krinkom zvijezde petokrake provodio isti onaj plan "stvaranja Velike Srbije" kao i 1991., a to je ...
rastjerati Hrvate da ih što manje ima na ovim prostorima, s mukom o tome govore ako uopće i žele govoriti. Nije to sudbina samo Priboja, istu sudbinu doživjelo je i malo hrvatsko selo Boričevac, Krnjeuša u BiH, Udbina, Bunić, Korenica...Zajedničko svim tim mjestima je srušena katolička crkva i zabrana povratka Hrvatima na svoja ognjišta. Neki koji su se usudili vratiti svojoj kući davne 1957. godine ubrzo su bili ubijeni, kao otac i sin Konjević sa Priboja. Jedna od rijetkih obitelji koja je opstala i ostala živjeti na Priboju je obitelj Čorak. Proživjeli su puno toga i ostale su posljedice na djeci. Djeca su gledala, a među njima i ubijeni Slavko Čorak, kao dijete je gledao, strah u očima svojih roditelja kada su ubijeni u susjedstvu otac i sin u svojoj kući na spavanju. Bila je to poruka Hrvatima da bježe i da se ne vraćaju na Priboj. Oni su ostali. Prisjećaju se tih dana 1957. kada su se svi susjedi Hrvati okupljali u njihovoj maloj drvenoj kući koja i danas stoji s drvenim daskama na prozorima. Tako su od straha bdjeli cijelu noć da i njih ne dođu pobiti sve na spavanju. Život je htio da mali Slavko doživi sudbinu obitelji Konjević iz 1957. koju je kao dijete zapamtio i da on 1991. bude odveden s praga obiteljske kuće i brutalno ubijen.
Mali Slavko i njegova seka teško su se borili s tim strahom. Slavko se kasnije oženio "pravoslavkom" kako kaže majka pokojnog Slavka. Odveli su ga srpski ekstremisti 28.rujna 1991. Ostalo je iza njega dvoje djece od 9-10 godina. Pucali su po njihovoj kući. Nakon godinu dana pronašli su ga na Homoljcu prekrivenog granjem. Ubili su ga. Na sprovodu je bilo nekoliko preostalih Hrvata, supruga i dvoje djece. Majka ubijenog Slavka priča kako je kćerka Maja koja je imala oko 9-10 godina plakala i zapomagala:" Pustite me tati, pustite me tati..." Tko je ubio Slavka i zašto? Povratnici Srbi uglavnom ne žele o tome govoriti. Zanimljivo da mnogi spominju navodno, pokojnog Mladena Đerića kao glavnog koji je odgovoran za njegovu smrt. On je poginuo u Srbiji. Tko je još u tome sudjelovao, zna se i ne zna se. Majka ubijenog Slavka spominje dvojicu koja su ga odvela u Korenicu. Jedno je sigurno, nitko nije odgovarao za ovaj zločin. "Policija je nešto ispitivala, kaže nam razočarana baka Čorak, ali ništa do sada nije učinjeno u otkrivanju ubojice i onih koji su ga odveli"
U razgovoru sa Srbima povratnicima osjeća se nelagoda kada o tome govore i uglavnom spominju da ima "još u Korenici onih koji su batinali Hrvate" a nitko ih ne dira, dolaze i žive u Korenici. Neki ukazuju i na one Srbe koji su primali u goste ratne zločince Martića a i pokojnog Raškovića koji je govorio "o oružanoj pobuni", a danas žive od iznajmljivanja soba u Jezercu. Propitkujući se kod određenih hrvatskih službi kojima je zadatak nikada ne prestati tragati za počiniteljima ratnih zločina i onih koji su bili huškači i podstrekači 1991. godine i kasnije za vrijeme "tzv.SAO Krajine" dobili smo odgovor: "Hrvatske tajne službe znaju više nego što se misli i nikada se ne prestaje s aktivnostima na otkrivanju počinitelja zločina. To što se netko vratio ne znači da se i dalje ne prikupljaju podaci o njegovoj ulozi u ratnim zbivanjima 1991. godine." Ostaje nam samo vjerovati da je to tako i nadati se da će Država pronaći ubojice i nalogodavce ubojstva Slavka Čorka, ali i drugih za čiji se grob još uvijek ne zna. To je u interesu i povratnika i doseljenika kako bi se moglo nastaviti dalje živjeti ne plašeći se, da će se povijest opet ponoviti za 50 godina na ovim prostorima. A,nažalost, ona se često u istim oblicima ponavljala.
Original pročitajte na Likaplus
