SINAC-Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović služio je u subotu 15. rujna na blagdan BDM Žalosne svetu misu u župi Sinac kod Otočca u čast žrtvama komunističkog terora u Tupalama. Suslavilo je više svećenika Otočkog dekanata na čelu s mjesnim župnikom Stankom Smiljanićem i generalnim vikarom biskupije mons. mr. Tomislavom Šporčićem. Komemoraciju su uzveličali brojni župljani Sinca kao i hodočasnici iz susjednih župa Prozora i Ličkog Lešća, posebno rodbina pobijenih žitelja Gacke doline koje su tadašnji vlastodršci 12. rujna 1946. godine, godinu i pol nakon završetka 2. svjetskog rata odveli iz njihovih kuća, mučili ih i strijeljali. Tijekom...

komunističkog vremena ubijenim žrtvama najbliži nisu smjeli niti križ postaviti, a stvaranjem samostalne Hrvatske komemoracije su konačno mogle biti služene kao i počeci istrage o 26 ubijenih. U svojoj homiliji biskup Bogović je poručio: „Okupili smo se danas usred polja Gacke. Dolazi mi na pamet misao da se pred mnogo vremena, na počecima hrvatske države, na ovom polju sastajao sa svojima i Borna, knez Gačana, dux Guduscanorum, u blizini planine Godače. I on je tada rješavao sa svojima pitanja koja su nadilazila granice nekog mjesta. Tako bih i ja želio ovdje reći nekoliko misli koje se ne odnose samo na grobište u Tupalama, nego i na ostala hrvatska grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća. Pitanje grobišta u Tupalama, naime, nije nešto usamljeno i izdvojeno, nego je dio jedne šire cjeline naših stradanja. Ljudi su od pamtivijeka, i prije pojave kršćanstva, s poštovanjem pokapali svoje pokojnike i pohađali njihove grobove. Sjećamo se kako je Antigona, glavna osoba u istoimenoj Sofoklovoj tragediji, i pod prijetnjom smrti pokopala tijelo svoga brata. Gledali smo nedavno na televizijskim ekranima kako trojanski kralj Prijam ponizno moli Ahila, ubojicu svoga sina Hektora, da mu preda njegovo mrtvo tijelo kako bi ga sahranio. Rimljani su davali važnost pokopu pa su i tijela osuđenika davali rodbini koja ih je tražila. Tako znamo da su predali i Isusovo tijelo, iako ga je rimska vlast osudila. Posebnu pažnju posvećivali su kršćani svojim pokojnicima. Nazvali su groblje cemeterium (cimiter), spavalište, gdje se čeka uskrsnuće. Groblja su zato blagoslivljana, ograđena, posjećivana, nad svakim je križ – simbol Kristove smrti ali i nade u uskrsnuće. Kada uđemo u groblje, treba se drukčije vladati. u crkvenom Zakoniku groblje je ubrojeno među sveta mjesta. Grobovi naših predaka neraskidivo su vezani uz naše živote. Sjećamo se onih godina kada su mnoga naša braća i sestre živjeli u progonstvu i četiri godine nisu mogli posjetiti grobove svojih pokojnih. Bolno su proživljavali činjenicu da su im oteti i grobovi onih koji su im dali život. Sjećam se također razgovora s našim iseljenicima u dalekim zemljama. Teško im se bilo nositi s činjenicom da su otišli daleko od grobova svojih roditelja, baka i djedova. U zadnje vrijeme sve više se u javnosti u nas govori o ljudima kojima je bilo oduzeto pravo na grob i na pokop. Na tisuće i tisuće ljudskih kostiju otkriva se u brojnim jamama po Hrvatskoj i Sloveniji. Jedna od njih je ovdje u Tupalama. Dugo se o tome nije smjelo govoriti. Sada se govori, ali pitanje je jesmo li se mi, naša hrvatska javnost, prema toj činjenici ispravno postavili. Kršćani trebaju prednjačiti u izrazu poštivanja prema nevino stradalima i odbačenima na način nedostojnim čovjeka. Prethodni naraštaj nije to smio činiti. Naš naraštaj to može i treba učiniti!Prema mnogima od njih do danas nije javno očitovan minimalni civilizacijski pijetet. To znači da bi žrtve trebale biti ekshumirane, sahranjene i grob(lje) obilježen(o). Naše posebnosti u odnosu na brojne žrtve komunističkog terora:: - nisu imale pravo na pokop; - one nisu imale pravo na registraciju (čak ni kao broj!). Mukotrpno se dolazi do imena onih koji su ovdje pokopani; - većina je stradala nakon potpisanog mira, kao i ove žrtve u Tupalama; - velik broj nalazi se izvan državnih granica (Slovenija); - mjesto „pokopa“ bilo je prikriveno. Bilo je zabranjeno dolaziti na grob. - grobovi pokopanih vojnika su uništeni temeljem odluke od 6. srpnja 1945. (Partizanski i komunistički zločini…I (2005), 177.) Prvi drugi stavak odredbi glasi: Stoga će se u pogledu tih groblja postupati ovako: 1. Ogradne zidove, plotova, kao i druge predmete i sredstva kojima je bio omeđen prostor za groblje na kojima su se odjelito pokapali okupatorski vojnici /Nijemci, Talijani i ustaše/ treba odstraniti. 2. Vanjska obilježja na pojedinim grobovima, humcima /krstove, ploče i druge znakove treba ukloniti, tako da čitavo zemljište koje je bilo određeno za groblje bude poravnano. nažalost. ni danas nema adrese na koju se zainteresirani mogu obratiti. A obzirom na grobišta izvan Hrvatske u nas je posebno važna Slovenija jer su u toj državi najmasovnija hrvatska grobišta (jame) koja nisu ni istražena, ni ekshumirana, ni obilježena. U prošlom saborskom donesen je zakon kako postupati sa žrtvama komunističkog režima kod nas, ali sadašnja Vlada želi ga pošto poto ukinuti. Za zemne ostatke stradalih bez imena i mjesta porijekla (ili nemaju dolična mjesta – iskopana a ne zna se kamo bi s njima) potreban je Svehrvatski grob. Kao i druga groblja, i taj bi trebao biti pod državnom ingerencijom i brigom. To se sada javlja kao državni problem. Ima više stratišta koji su se dignuli na razinu hrvatskog stradanja. U prvom redu to je Bleiburg, zatim Huda jama, Kočevski Rog, Macelj, Jazovka i dr. Mislim da svehrvatski grob ne bi trebao biti izvan Hrvatske. Macelj i Jazovka već su obilježeni i ne bi bilo primjereno da se onamo donose zemni ostaci s drugih stratišta, odnosno grobišta. Ta grobišta vezana su uz jedno vrijeme pa teže mogu postati simboli svenarodnog stradanja u povijesti. Krbavsko polje je prikladno za svehrvatski grob jer simbolički bolje nego neki drugi lokalitet može predstavljati stradale u raznim vremenima hrvatske povijesti i raznim hrvatskim prostorima. Što se tiče ovdje pokopanih, njihovo mjesto je u sinačkom groblju. civilne i crkvene vlasti trebaju sve učiniti da se to učini.