Marko i Ana Pavičić u lovinačkom zaseoku Parčići svakodnevno se bore sa sušnom zimom.

LOVINAC – Selo Parčići jedino je od lovinačkih zaselaka koje još uvijek nema osnovne životne tekovine – vode. Posjetili smo selo u ovo vrijeme kada su svi putevi zavijeni snijegom koji je poprilično visok. No, ipak, došli smo do Parčića jer su ralice očistile put. Prvi sugovornik na kojeg smo nabasali bio je sedamdesetogodišnji Marko Pavičić koji se odlično drži...

i dobro vodi svoje obiteljsko gospodarstvo. Ne znam zbog čega je tako ispalo, kaže naš sugovornik, uglavnom mi smo tu gdje jesmo, a vode nema. Obećavano nam je više godina da će »proći« selom, bivša općinska vlast je napravila i projekt, ali izgleda od toga svega ništa. Supruga i ja smo sami, imamo troje djece, ali djeca su sva u Zagrebu, mi smo ovdje sami s blagom, borimo se koliko možemo. Sada nam je to jako otežano, visok je snijeg, stoka neće van u prtinu, vode nam dnevno treba da napojimo blago bar dva puta, a vodovoda nemamo, pa možete mislit kako nam je. Imamo dvije krave, desetak ovaca, kokoši... Kad je velika prtina, kao sada, muka nam je, topimo snijeg, svašta se događa, objašnjava nam Marko Pavičić i nastavlja...

– Što se tiče pak zime, čujte, mi smo Ličani na nju navikli, nas nemožete zateći bez komada mesa, dobrog i kvalitetnog drveta za ogrijev, dobrog vina, dobrog sijena i ostalog što treba za stoku. Kad se dobro najedeš, što te briga što je hladno, za to cijele godine radimo. U ovo vrijeme glavna nam je hrana kupus i meso, valjda to jedemo otkad postojimo, ne svaki dan, ali vrlo, vrlo često. Bili bismo zadovoljni da dođemo do te vode, to nam je jedino ostalo, znamo da svi drugi imaju vodu a mi ne, kao da smo nešto Bogu zgriješili, a mislimo da nismo.

U daljnjem razgovoru sa supružnicima Pavičić doznajemo kako im smeta što je glavni deponij smeća udaljen od njih jedan kilometar. Za vrijeme velikih kiša tu se stvara potočić koji ispire smeće i odvodi vodu ispod sela po pašnjacima po livadama, ta voda odlazi u riječicu Banicu pa dalje u Ričicu.

– To nas boli, još je stara općinska vlast obećala da će se taj deponij ukinuti, međutim ništa. A kad se smeće zapali, vjetar taj smrad donosi nama do kuće, ovdje se ne da od toga živjeti. I na kraju dodaju da po ljeti »vuku« vodu iz bunara koji je dubok devet metara, no bez vode je i ljeti i zimi – teško.

Izvor; www.novilist.hr    M. KUKINA